Pod tim dojmom dvosmislenog odgovora jugoslavenskog ministra prosvjete Profesorsko vijeće zadužilo je pojedince za praćenje razvoja ovih političkih događaja. U teškom financijskom stanju školu pomažu donatori. Tako je Wiener Bank-Verein poklon školi model parnog stroja s kotlom, a nešto kasnije (1922.) i Škodina tvornica iz Plznja poklonila je 5 strojeva za znanstvene svrhe. Ali javno ometanje rada škole nije prestalo. Zagrebačke novine "Pokret" i "Obzor" 1.3.1922. objavile su članke u kojima se napada jedan od nastavnika kemijskog odjela i iznose neke netočnosti o Tehničkoj visokoj školi. Osumnjičeni su neki slušači za koje vijeće vjeruje da stoje pod "izvjesnim utjecajima". Zbog cijelog slučaja sazvana je posebna sjednica 3.3.1922. Sastavljen je oglas za studente na kojem je bilo navedeno stvarno stanje stvari. Studenti su pozvani da požale svoj čin, jer u protivnom neće moći upisati 5. semestar. Na sljedećoj sjednici od 14.3.1922. prvi izvanredni profesor za opće strojarstvo za 1919.-1920. ing. Miloš Milošević tražio je razrješenje. Službeni Beograd nije odustao od ometanja razvoja Tehničke visoke škole u Zagrebu. Dana 19.4.1922., kada se Tehnička visoka škola prepirala s Filozofskim fakultetom o Kemijskom odjelu tehnike smještenom u prostorijama novoga Kemijskog instituta na Marulićevu trgu, Profesorsko vijeće sazvalo je izvanrednu sjednicu radi informacija o redukciji Tehničke visoke škole. Opet je, naime, ministar Svetozar Pribičević izjavio, pisala je "Riječ", da se "tehnika ne će bez dozvole parlamenta ukinuti, ali da su tri visoke tehnikčke škole državi nepotrebne." Mislilo se na Zagreb, Ljubljanu i Beograd. Svjesno ozbiljnosti situacije, vijeće je izabralo posebno izaslanstvo koje će o tome obavijestiti sve hrvatske političke stranke, Gradsko zastupstvo, Savez industrijalaca i Društvo inžinjera i arhitekata. Bilo je odlučeno da se razgovara i s ljubljanskim i s beogradskim kolegama. Za razgovor u Ljubljani bili su izabrani prof. Filkuka i dr. Kiseljak, a za Beograd uz njih još prof. Čalogović, Horvat, Hanaman, Rieszner i Koch.

Izradila su se dva plana: maksimalni i minimalni. Maksimalni je značio sačuvati ustrojstvo škole kakvo je ono bilo, samo formalno sve odjele uključiti u tri glavna: građevinski, strojarski i kemijski. Ako bi se morao prihvatiti minimalni program, to jest ako bi došlo do redukcije, onda bi se ustrajalo na tome da se ona provede u jednakoj mjeri u sve tri škole, odnosno sva tri grada. U najgorem slučaju, Tehnička visoka škola u Zagrebu odrekla bi se Kemijskog odjela, u korist Filozofskog fakulteta u Zagrebu, s kojim je oko toga u zavadi. Za Ljubljanu je pripreman razgovor o tome da bi se u tom teškom slučaju cijeli elektrotehnički odjel preselio u Ljubljanu. U slučaju da bi se u Beogradu tražilo više od toga, delegati bi trebali napustiti konferenciju. Konačno, Ministarstvo prosvjete službeno je obavijestilo školu da sama izradi prijedlog redukcije pojedinih odjela na školi. Škola se odlučila za dogovorenu redukciju ukidanje kemijskog i elektrotehničkog odjela te je s time i nastupila u Beogradu. Prema utanačenom sporazumu o redukciji, kojeg se nisu pridržavali ni fakulteti u Ljubljani, ni oni u Beogradu, piše u Spomenici fakulteta iz 1942.-1943., elektrotehnika i kemijski odjel pri Tehničkoj visokoj školi u Zagrebu ostali su neko vrijeme samo dvogodišnji studiji. Na sjednici od 31.7.1922. Profesorsko vijeće donijelo je odluku da se od iduće školske godine napusti III. i IV. godište elektrotehničkog odjela. Što se Kemijskog odjela tiče, zaključeno je prelazno stanje. Zastoj razvoja elektrotehničkog odjela potrajao je od 1922. do 1926./27., kada je ponovo otvoreno treće i četvrto godište studija. Novinski napadi na Tehničku visoku školu i njezine profesore nikada ne djeluju slučajno. Na sjednici Profesorskog vijeća od 15.1.1923. burno se raspravlja o novom napadu nekih članova vijeća u Obzorovu članku od 14.1.1923. a vezano uz kemijski odjel. Na izvanrednoj sjednici 17.1.1923. zaključeno je da se u Narodnim novinama oglasi izjava vijeća u povodu Obzorova članka, na što samo jedan profesor iz kemijskog odjela glasa protiv. Na sjednici 12.3.1923. raspravlja se o tome da je jedan ugledni zagrebački dnevnik odbio pamflet još gori od Obzorova što mu ga je ponudio profesor kemijskog odjela škole. Filozofski fakultet nije odustao od traženja kemijskog odjela za sebe, pa 28.4.1923. Profesorsko vijeće ponovo razmatra pitanje koncentracije kemijske obuke. Ideju, međutim, odbaciju jer je ona bila nelogična.

Škola se često nalazila u financijskom škripcu do te mjere da nije imala novca za isplatu plaća svojim nastavnicima. Novi činovnički zakon unio je pomutnju u nastavnička mjesta i negativno se odrazio na popunjavanje nastavnika na školi jer nije priznavao u status činovnika prve kategorije apsolvente i diplomirane tečajeve, koji su se nekada priznavali, osobito u geodetskom odjelu. Školu su pomagali donatori. Dana 12.6. 1923. godine Gradska električna centrala oslobodila je školu uplata pristojbe za priključak motornog uređaja za laboratorij. I sama je posudila jedan motor na neograničeno vrijeme za potrebe nastave. Odjel za mornaricu Ministarstva vojske poklonio je školi 17 predmeta brodskih strojeva i strojnih dijelova. U prosincu 1925. ponovo se postavilo pitanje opstanka Tehničke visoke škole u Zagrebu. Rektor ing. Gjuro Stipetić odmah je najavio posjet ministru prosvjete Stjepanu Radiću. Nakon razgovora s ministrom, Ministarstvo je pozvalo školu da izabere svoga zastupnika u povjerenstvo za dovršenje Zakona o sveučilištima. Školsko vijeće izabralo je za izaslanika u povjerenstvo dr. Josipa Belobrka. Škola se većinom glasova opredijelila za ulazak u Sveučilište, jer je dobila od Stjepana Radića jamstvo da se nipošto neće ukinuti, a o spajanju pojedinih fakulteta mogla bi se izjasniti tek na temelju konkretnih prijedloga. Ipak, ne vjerujući Beogradu, Profesorsko je vijeće poduzelo mjere za sprječavanje eventualnog ukinuća škole. Isposlovalo je da Skupština gradskog zastupstva donese rezoluciju protiv ukidanja Tehničke visoke škole u Zagrebu, a i novine su objavljivale tekstove pojedinih profesora o značenju i protiv njezina ukidanja. Organizirali su se i u Udruženju slušača te i tu poduzeli neke korake u tom smjeru. Dana 27. veljače 1926. ministar prosvjete Stjepan Radić posjetio je školu i obećao najizdašniju potporu te potkrijepio nadu u izgradnju Tehnološkog zavoda i prvih zgrada budućega Tehničkog fakulteta. Predložio je i najlakši način prelaska Tehničke visoke škole u fakultet Sveučilišta u Zagrebu financijskim zakonom. Nakon proglašenja Financijskog zakona 12.4.1926. Kraljevska Tehnička visoka škola postala je Kraljevskim Tehničkim fakultetom. Na sjednici 25.5.1926. pročitan je dopis rektora Sveučilišta od 11.5.1926. pod brojem 1863: "Rektoratu Kr.Tehničke visoke škole u Zagrebu Rektoratu ovog Sveučilišta čast je saopćiti naslovu, da je akademički senat na svojoj konferenciji od 10.5.1926. zaključio da u smislu čl. 89 Financijskog zakona za godinu 1926./27. započne djelovati po novom zakonu, a naslov se umoljava da obzirom na čl.88 citiranog Financijskog zakona izabere dekana i prodekana i o tom ovaj rektorat obavijesti. Nakon učinjenog sazvat će rektor sjednicu univerzitetskog senata." Profesorsko vijeće jednoglasno je primilo na znanje zaključak akademskog senata i prešlo na izbor dekana i prodekana. Tim činom Tehnička visoka škola promovirana je u Tehnički fakultet Sveučilišta Kraljevine Jugoslavije u Zagrebu. U vrijeme Nezavisne države Hrvatske, Tehnički fakultet pripao je Hrvatskom sveučilištu u Zagrebu.

Dok je postojala samostalna Tehnička visoka škola, najviša je autonomna vlast bilo Profesorsko vijeće, koje je bilo izravno podložno Ministarstvu prosvjete. Neposredna uprava u pojedinim odjelima bila je povjerena Profesorskom zboru. Većina profesora bili su članovi zbora u više odjela, jer su u više odjela predavali. Dekana je birao Profesorski zbor između redovnih profesora. Kada je Tehnička visoka škola postala Tehničkim fakultetom, Profesorsko vijeće bilo je preimenovano u Savjet Tehničkog fakulteta, profesori po odjelima mogli su biti članom jednog zbora, na čijem je čelu bio starješina. Profesorski zborovi vijećali su o svim pitanjima koja su se odnosila na njihov odjel, predlagali zaključke Savjetu, koji ih je prihvaćao ili odbacivao. Za školsku godinu 1925./1926. Profesorsko vijeće objavilo je opširan "Izvještaj i pregled predavanja". Taj je izvještaj imao među inim sljedeća poglavlja: Obavijest o studiju na TVŠ, Naredba o ustrojstvu TVŠ u Zagrebu, Propis o održavanju pojedinačnih i državnih ispita, Propis za polučenje doktorata tehničkih znanosti, Propis o habilitaciji privatnih docenata, koji je prema beogradskim pravilima ukinuo privatne docente, znanstvene zavode i laboratorije, Popis predavanja i vježbi (s kratkim sadržajem), Znanstvenu osnovu po odjelima i godištima. Izvještaj je prikazao i da su 1921., 1924. i 1926. bile priređene izložbe đačkih radova u zavodskim prostorijama. Uoči dvadesetpetogodišnjeg opstanka Tehnički fakultet Hrvatskog sveučilišta u Zagrebu objavio je Spomenicu pod uredništvom ing. Stjepana Horvata 10. travnja 1943. U njoj piše: "Hrvatska tehnika pokazala je u prvim svojim danima dostatnu sposobnost, te je unatoč svim teškoćama i nedaćama, koje je u to vrijeme morala proživjeti, ipak svakim danom sve bolje napredovala. Da je tome tako ima se zahvaliti radu i ustrajnosti njezinih tadašnjih predstavnika. Ovim pokoljenjima bit će dužnost to lakša što će moći raditi u boljim prilikama, koje su unatoč momentalnim poteškoćama karakterizirane činjenicama: da danas odlučujemo o sebi sami, da nam sada nema tko spriječavati napredak, da sada sve zavisi jedino o našem radu i sposobnostima."

Profesori koji su stupali na svoje dužnosti na Tehničkoj visokoj školi u Zagrebu u vrijeme njezina nastajanja i rasta nužno su se suočavali s mnogim odricanjima i dodatnim organizacijskim naporima osnivanja zavoda, opremanja laboratorija, radionica, uvođenjem i osmišljavanjem detaljnih programa rada pri stolicama. Prisega koju su polagali profesori pri stupanju na posao imala je formalan karakter, ali je ipak izražavala težinu i značaj profesorskog posla. Ta zakletva, ili kako se onda zvala zavjera, značila je "vjeridbu" s budućom institucijom i poštivanje njezinih djelatnosti i zakona. Zavjera je glasila: "Svečano se zavjerujem da ću točno i savjesno vršiti sve dužnosti, što mi ih nalaže moj službeni odnošaj. Pri tom imat ću vazda pred očima jedino interes službe, te ću se pokoravati svim zakonima i propisima, a tako i nalozima svojih pretpostavljenih. Uredovnu tajnu čuvati ću vjerno i savjesno." Asistentske i profesorske plaće nisu bile osobite, premda su s vremenom rasle prema utvrđenim kriterijima. Zbog toga je bilo teško namamiti inženjere na profesorski posao. Profesori su se često morali zadržati u proizvodnom radu, odnosno raditi na nekoliko strana. Plaće su bile ne jednom predmet razgovora na sjednicama Profesorskog vijeća. Asistentska plaća iznosila je, primjerice, 1921. godine 831 dinar mjesečno, 1922. povišena je na 1470 dinara. Godišnja osnova plaće prvog stupnja prve kategorije 1924. iznosila je 4560 dinara što je uz dodatke za stanarinu, osobne dodatke i obiteljske dodatke iznosilo 1930 dinara mjesečno. Imenovanje profesora Tehničke visoke škole potvrđivalo je Ministarstvo prosvjete, a najviše tijelo kontrole trošenja "budžetskih" sredstava bila je Državna glavna kontrola. Državna glavna kontrola Kraljevine SHS imala je pravo prema Zakonu o državnim činovnicima odbiti nečije postavljanje za profesora, što se, ne jednom, i dogodilo. Imenovanje državnih službenika, dakle i asistenata i profesora, objavljivao se u Službenom glasniku. Nakon što je Visoka tehnička škola postala fakultetom 1926. godine, o profesorskim mjestima i plaćama odlučivalo je, na prijedlog rektora zagrebačkog Sveučilišta, Ministarstvo prosvjete u Beogradu, a mišljenje Ministarstva potvrđivao je ili opovrgavao Ministarski savjet Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca u Beogradu. Ilustracije radi, u dokumentu od 2. siječnja 1928. godine o produženju ugovora s asistentom, poslovođom i pristavom Borisom Sušenkom, Karelom Prudekom i Artemijem Šahnazarovom, kao i o odobrenju da se dr. Konstantina Čališeva primi u državnu službu jer su "sva četvorica Tehničkom Fakultetu u Zagrebu prijeko potrebni", nižu se sljedeći naslovi i potpisi: "Predsjenik Ministarskog savjeta Ministar unutrašnjih poslova, Veljko Vukičević s. r. Ministar inozemnih poslova dr. V. Marinković s. r. Ministar trgovine i industrije, nema potpisa, Ministar Vojske i Mornarice, Počasni adjutant Nj. V. Kralja, Armijski general, Stev. S. Hadžić, Ministar Prosvjete, K. Kumanudi, s. r., Ministar Građevina, dr. I, Šumenković, s. r., Ministar Financija, nema potpisa, Ministar saobraćaja, Svet. T. Milosavljević, s. r., Ministar Agrarne reforme, nema potpisa,, Ministar Socijalne politike, dr. A. Gosar, s. r., Ministar Šuma i rudnika, dr. A. Mijović, s. r., Ministar Pravde, dr. D. Subotić, s. r., Ministar Priprema za Ustavotvornu skupštinu i Izjednačavanje Zakona, nema potpisa, Ministar Pošta i Telegrafa,V. Kocić, s. r., Ministar Narodnog Zdravlja, dr. A. Savić, s. r. , Ministar vjera, nema potpisa, i Ministar bez portfelja, V. M. Popović, s. r." Gledajući taj oblik centralizacije i stroge kontrole svih državnih službi, valja usput podsjetiti da se iste godine, srpnja 1928. u beogradskoj Skupštini dogodio pokolj hrvatskih zastupnika Pavla Radića i Gjure Basaričeka te ranjavanje Ivana Pernara, Ivana Granđe i Stjepana Radića, koji ubrzo zatim podliježe ranama. Uvođenjem diktature 1929. godine i profesorska "zavjera" se pretvorila u "zakletvu" državničke vjernosti. Ona je bila ispisana na srpskom i uvodila prezime ispred imena, prema primjeru koji je A. Povrzanović objavio u Prilozima za biografiju prof. Artemija Šahnazarova: "Ja Šahnazarov, ing. Artemije zaklinjem se jedinim Bogom da ću kralju i otačbini biti veran, da ću se u radu pridržavati zemaljskih zakona i odredaba, da ću sve dužnosti svoga zvanja savesno i tačno vršiti i prosvetne i državne interese zastupati i braniti. Tako mi Bog pomogao!" Ovaj je postupak zaklinjanja bio propisan Uredbom o polaganju zakletve činovnika Ministarstva prosvete od 15.3.1929. Nakon 13 godina profesori su polagali prisegu novoj državi pred dekanom i svjedocima: "Prisižem Bogu Svemogućemu i dajem časnu riječ da ću Državi Hrvatskoj i Poglavniku kao predstavniku njenog suvereniteta vjeran biti, da ću njene ustavne odredbe i zakone poštivati i njih se držati, da ću interese Države Hrvatske i naroda hrvatskog uvijek pred očima imati i požrtvovno promicati, da ću naloge pretpostavljenih savjesno izvršavati. Tako mi Bog pomogao."

No bez obzira na promjenjivost politike, kada su se isključile neposredne zapreke, struka je slijedila unutrašnje putove i visoko tehničko obrazovanje širilo se brojem studenata. Industrijalizacijom zemlje povećava se zadatak cijelog strojarsko brodograđevnog odjela. Državni program elektrifikacije zemlje, izgradnja plovnog parka, poticaj i porast industrije, koji se očekivao ostvariti u punoj snazi poslije rata, zahtijevao je školovanje visoko obrazovanih stručnjaka. Ostvarenje tog zadatka, postavljenog još 1919. godine, nailazilo je na mnoge poteškoće, koje su se ipak sustavno i uspješno otklanjale. Tehnička visoka škola smjestila se isprva u dvije zgrade: južno krilo Obrtne škole, gdje je bio smješten internat, i zgradu Ženske stručne škole (Rooseveltov trg 6). Ove su prostorije odmah preuređene za potrebe škole. Preuređenje je izvodio Milan Potočnjak, a nadzirao prof. arh. Edo Šen 1919. godine. U zgradi Ženske stručne škole nije trebalo ništa pregrađivati nego samo osvježiti, pa su sve prostorije ostale kakve su i bile. Na drugom katu bile su god. 1919./20. uređene prostorije za kemiju. Godine 1922. na zgradi te škole bio je dograđen treći kat, troškom od 700.000 kruna. Škola je raspolagala i darovanom zgradom u Žerjavićevoj ulici broj 13. Visoko tehničko obrazovanje u Zagrebu već se u prvoj godini postojanja pokazalo kao nezaobilazno. Teške gospodarske prilike nakon Prvog svjetskog rata i društveno-političke promjene otežavale su taj razvoj, ali ga nisu spriječile. Naprotiv. U drugoj polovici dvadesetih godina Zagreb je bio doslovce golemo gradilište. Novi daleko veći, viši i moderno koncipirani objekti stvarali su novu sliku Donjega grada. Već druge školske godine nakon otvorenja Tehničke visoke škole u Zagrebu, 1922., otvoren je jedan od najvažnijih zavoda strojarskog odjela. Bio je to, piše u Spomenici iz 1943. godine, Zavod za mehaničku tehnologiju, koji je bio važan za sve smjerove strojarskog odjela. Osnovan inicijativom ing. Nikole Nikolajeviča Savina, Zavod za mehaničku tehnologiju bio je smješten u novoj zgradi Kemijskog instituta na Marulićevu trgu 20, djelu arhitekta Vjekoslava Bastla. U jesen 1922. zgrada još nije bila potpuno dovršena te je trebalo uložiti znatne svote da se dovrši i uredi. Tehnički fakultet dobio je podrumske prostorije, prizemlje, prvi kat i dio potkrovlja, a Filozofski fakultet drugi kat i dio potkrovlja. Kabineti Zavoda za mehaničku tehnologiju bili su smješteni na prvom katu, dok su radionice bile u podrumu. Temelj zavodu i radionicama udaren je velikodušnim darom Škodinih zavoda u Plzenju, raznim manjim darovima stranih tvornica te zagrebačke Gradske munjare. Spomenica iz 1929. godine hvali opremu, osobito univerzalnim strojevima, ali iskazuje opravdanu bojazan hoće li se Zavod i njegove radionice moći opremati istom brzinom kojom se razvija tehnika i prateće tehnologije. Prvi predstojnik Zavoda bio je prof. N. N. Savin, njegov nasljednik prof. ing. Gjuro Stipetić, koji je predavao Mehaničku tehnologiju i prije i poslije Savina, dok je Radne strojeve i Vježbe u laboratoriju predavao ing. Artemij Šahnazarov, koji je kasnije i preuzeo Zavod. On je napisao i prve knjige "Tokarski noževi", "Brušenje" i "O radu na tokarskom stroju". Paralelno s nastojanjem da se pojedinim odjelima privremeno osigura odgovarajući smještaj, Tehnička visoka škola odlučno je poradila na izgradnji nove zgrade, odnosno sklopu zgrada koji bi potpuno i udovoljavao potrebama. To je bio velik pothvat, prije svega financijski. Na konferenciji održanoj u Prosvjetnom odjeljenju tadašnje Pokrajinske uprave za Hrvatsku i Slavoniju u Zagrebu 23.10. 1923. zaključeno je da se za nove zgrade škole osigura prostor između Realne gimnazije sve do Gradskih kuća (ulaz iz Klaićeve). Fakultet bi bio podignut u obliku međusobno povezanih paviljona, tako da bi zatvarao cijeli blok, a u sredini sačuvao otvoreno Srednjoškolsko igralište. U tom sklopu našla bi se i Realna gimnazija. Iste godine Gradsko je poglavarstvo osiguralo zemljište, pod uvjetom da se cijeli sklop izgradi u roku od 6 godina, do 1929. godine, odnosno kasnije je rok bio produžen do 1.5.1932.

Projekt je napravio arhitekt Hugo Ehrlich, koji je bio spreman za podizanje zajma izraditi svu potrebnu dokumnetaciju, nacrte i troškovnik, a sve ostale poslove obavljati samo uz režijske troškove. Svoj je projekt detaljno obrazložio uz ilustracije u Spomenici iz 1929. godine. Prema projektu, glavna zgrada Fakulteta nalazi se nasuprot Realnoj gimnaziji i s njom tvori zatvoreni blok od šest dvokatnih zgrada, koje su u prizemlju međusobno spojene. Veliki strojarski laboratorij smješten je u prostrani trijem konstrukcija kojega se planira u armiranom betonu i staklu, a povezivala bi četiri susjedna paviljona. Arhitektonsko ritmiziranje građevnih masa te njihova prozračnost (beton, željezo i staklo) daju ovom projektu važnost i ljepotu, koja odgovara Fakultetu i doprinosi vrijednostima ovoga dijela grada. Godine 1925. osnovani su pri Tehničkoj visokoj školi Laboratorij za strojarstvo te Zavod i laboratorij za elektrotehniku. Svrha laboratorija bila je da posluži dubljem poznavanju osnovnih zakona na kojima se zbivaju stanoviti procesi te da kod slušača razvije smisao za opažanje. Sredstvima Žerjavićeve zaklade krenulo u izgradnju najnužnijih zgrada laboratorija i stanica u dvorištu Fakulteta na Rooseveltovu trgu 6, a upravitelj gradnje bio je ing. Leopold Sorta. Izgradila se paviljonska zgrada visokih prozora i polukružnog krova ispitne stanice te poprečni trakt na osnovnu zgradu za laboratorije. Za ispitivanje automobilskih motora izgrađena je zasebna stanica, a stanica za ispitivanje avionskih motora bila je 1929. u izgradnji. U Spomenici iz 1943. istaknuto je da su baš to bili najbolje uređeni laboratoriji. Osnovu Laboratorija za strojarstvo činili su mjerni instrumenti za mjerenje svih veličina i pojava koje se javljaju pri ispitivanju strojeva. Mjerenja su se obavljala u tzv. Ispitivaonici, dok su se druge vježbe izvodile u Strojarnici i Kotlovnici. Strojarnica je posjedovala zračne kompresore i kompresore na ugljičnu kiselinu za rashlađivanje i stvaranje leda. Valja se dosjetiti da u to vrijeme hladnjaci nisu bili dio kuhinjskih linija. Godine 1928. Fakultet je raspolagao najnovijim tipom motora osobnog automobila marke Renault. Strojarnica je imala i avionski motor marke "Hiero" od 240 ks, i "Daimler Mercedes" od 100 ks s uspravnim cilindrima, "Hispano Suiza" od 180 ks, s koso položenim cilindrima u dva reda, te motor u zvijezdi hlađen vodom tipa "Salmson" od 150 ks. Kotlovnicu su činili parni strojevi, i to dva tipična: jedan ispušni i jedan dvostruke ekspanzije s kondenzacijom.

Stolica i Zavod za elektrotehniku osnovani su 1925.-1926. kada su predavanje iz Jake struje bila povjerena prof. ing. Miroslavu Plohlu, koji je bio i predstojnik ovoga Zavoda. Laboratorij je bio smješten na prvom katu nadograđenog krila, a sadržavao je predavaonicu i uređaje za preispitivanje i baždarenje preciznih instrumenata i općenito uređaje najpreciznijih mjerenja. Bio je uređen za jaku struju. U Zavodu za elektrotehniku radili su studenti koji su završili 4 semestra općeg strojarstva, a željeli su se posvetiti elektrotehnici. Godine 1927. pristupilo se gradnji stambene zgrade za nastavnike iz Žerjavićeve zaklade. U Žerjavićevu zakladnu zgradu (ugao Gundulićeve) preselio se na dvije godine (proljeće 1927. do jeseni 1929.) Zavod za mineralogiju i geologiju, koji je do 1927. bio na prvom katu kemijskog laboratorija na Marulićevu trgu 20. Zavod se sastojao od sobe sa zbirkom, radionice, sobe za profesora i tamne komore. Zavod je napredovao osobito zahvaljujući svom prvom predstojniku (do 1925.) Ferdi Kochu, koji je izvrsnom organizacijom, državnim novcem i znatnim darovima pojedinih poduzeća opremio Zavod. Tijekom 1929. godine Zavod se preselio u novosagrađenu Žerjavićevu zakladnu kuću u ulici Izidora Kršnjavoga 25. U rasporedu risaonica i radionica provodilo se pravilo da svako godište svakog odjela ima svoj posebni stol, a svaki student svoje radno mjesto. Nastojalo se također da apsolventi svakog odjela imaju svoju posebnu risaonicu. No vrlo brzo pravilo se počelo kršiti jer nije bilo dovoljno prostora za njegovu provedbu. Tako su slušači brodograđevnog i brodostrojarskog odjela svih godišta imali samo jednu risaonicu. Kompleks novih zgrada Tehničkog fakulteta bilo je goruće pitanje. Kako je u međuvremenu grad smanjio darovano zemljište gotovo na pola (od srednjoškolskog igrališta do Gradskih kuća sveo se na prostor od Kačićeve ulice do Gradskih kuća), izrađen je novi projekt Tehničkog fakulteta. Izradili su ga 1937. godine arhitekti Milovan Kovačević i Edo Šen. Moderan i primjereno razrađeni kompleks zgrada sastojao se od tri uske i dugačke peterokatnice, između kojih je bilo smješteno šest poprečnih niskih zgrada laboratorija i dvije paviljonske zgrade s polukružnim krovovima ispitnih stanica te jedna niža na prilaznoj strani. Na sjevernim bočnim fasadama triju jednako dugačkih peterokatnica nadovezivala su se tri četvrtasta odvojena objekta iste visine, za smještaj zavoda. Jednadžba moderne arhitekture iz tridesetih godina, koju čini zbroj funkcija, tehnika i oblika, bila je temeljna odrednica projekta. Natječaj za gradnju zgrade Tehničkog fakulteta (Kačićeva 26) raspisan je 1938., a prva zgrada izvedena je 1940. godine. U dovršenu zgradu u Kačićevoj uselio se 1.10.1940. godine arhitektonski, građevinski i geodetski odjel, a na najviši kat smjestio se privremeno novoosnovani rudarski odjel, na koji se upisalo 44 studenata. Ispražnjene prostorije u staroj zgradi preuzeo je strojarski i elektrotehnički odjel. Te 1940. godine dekan je bio ing. Fran Bošnjaković. Gradnja druge zgrade se nastavila.

Godine 1943. Tehnički je fakultet još uvijek u izgradnji, piše u Spomenici. On se u tom stadiju nije našao samo zato što mu prilike nisu dopustile onaj zamah koji bi mogao dobiti s obzirom na svoju unutrašnju snagu. Tehnički fakultet po prirodi stvari nužno se nalazio u stalnom razvitku. Potreba za specijaliziranim granama tehnike pretvarala ga je sve više u divovsku ustanovu. Od prvih godina 1919./1920. do 1941./1942. broj slušača popeo se sa 719 na 1593 upisanih. U razdoblju od dvadeset godina (1922.-1942.) diplomiralo je ukupno 1352 inžinjera. Iako je bilo vrijeme rata, ili baš zato, vizija o pojačanoj izgradnji i napretku zemlje, koja će uslijediti poslije rata, trajno je bila pred očima. Važnost školovanih domaćih stručnjaka mnogo se puta isticala. "Svaki narod potrebuje svoju tehničku djelatnost nacionalizirati, ako iz nje želi izvući primjerenu korist," piše u Spomenici 25. godišnjice Tehničkog fakulteta. "To nije zahtjev samo nacionalnog ponosa ili državnog prestiža, nego je to zahtjev narodne nužde. Ne može se, naime, očekivati da će netko drugi riješiti naša pitanja onako kako nama treba, ako za to ne bude imao svoje koristi, koja ne mora i obično nije u suglasju s općenarodnim probitcima. Zato svaki narod treba nastojati da svoje probleme riješi sam, vlastitim snagama i na svoju korist. Suvremena država, koja poprima sve više socijalna obilježja, teži iskorištenju tehničkog napretka za općenarodni napredak, za stvaranje lakšeg i kvalitetnijeg života. Prigovor, koji se često upućuje tehnici da je pokvarila svijet i poremetila društvene odnose, potpuno je neopravdan. Za društvene zloupotrebe nije kriva tehnika i njezine tekovine, nego su krivi ljudi. Uspije li nam odgojiti boljeg i savršenijeg čovjeka s više društvenog razumijevanja, a manje sebičnosti, iskorištenje tehničke djelatnosti biti će društvenije i bolje", zaključuje ing. Stjepan Horvat u predgovoru Spomenice. Time je ujedno naglasio važnost odgoja unutar visokog tehničkog obrazovanja. U to vrijeme cijeli svijet zaglibio je već duboko u ratne muke, u zemlji se zbivala društvena revolucija. U tom neizvjesnom trenutku pred sutrašnjicom Spomenica 25. godišnjice Tehničkog fakulteta izdana je godinu dana ranije, 1943. u strahu da se možda 1944. ne bi više mogla objaviti. "U današnjim prilikama teško je pogoditi hoće li postojati mogućnost da se tada dostojno proslavi četvrt stoljeća opstanka i djelatnosti hrvatske tehnike", piše u predgovoru. Strahovanja su bila opravdana. Godine 1944. obustavljena je gradnja druge zgrade, koja je već došla do krova. Velik broj studenata bio je mobiliziran, dio nove zgrade zauzela je okupatorska vojska, umirovljen je čitav niz profesora: Čalogović, Šen, Njegovan, Božičević, Riezner, Horvat, Plotnikov, Albini. U jesen 1945. godine uspostavom mira na Tehničku visoku školu upisan je velik broj studenata. Od ukupno 2014 upisanih, 1326 upisalo ih se u I. semestar. U tom velikom "organizmu" viševrsnih tehničkih struka zvanom Tehnički fakultet i studentska je strana pridonosila doživljaju zajedništva. Ne samo slušanjem, vježbanjem, učenjem i polaganjem ispita, nego i različitim oblicima svoje organiziranosti. Od prvih dana 1919. godine osnovano je Udruženje slušača. Njihov se rad najzgodnije vidi prema opisu na oglasnoj ploči i gužvama koje se pred njima stvaraju, piše Spomenica 1929. godine. Mnogo plakata i oglasa daje naslutiti intenzivan i organizirani studentski život.

Prva generacija studenata koja je dobro osjetila dramu Prvog svjetskog rata spoznala je svoju nacionalnu i ekonomsku ulogu. U sebi je nosila volju i snagu za stvaranjem boljeg poretka. To se očitovalo u svim raspravama i djelovanjima, koja su obilovala konstruktivnim i drugarskim idealizmom. Prvih godina Udruženje slušača surađivalo je osobito u stvaranju raznih uredbi, skrećući pozornost nadležnih na opravdane potrebe studenata (uredba o polaganju ispita, o podjeli stipendija, i stvaranju laboratorija). Udruženje je osnovalo vlastitu litografiju, a potom tisak, te se zalagalo oko izdavanja skripata s predavanja iz svih predmeta. Bili su tako dobro organizirani da su izdavali skripta i za druge zagrebačke fakultete. To je bio velik doprinos cijeloj generaciji studenata, jer je nedostajalo stručne literature na hrvatskom jeziku. U sprezi nastavnika i slušača kroz njihovo Udruženje već je 1920. bio donesen zaključak o otvaranju Doma tehničara otprilike sa 40 kreveta, i Tehničke menze, gdje se dobivala hrana za 5 dinara i manje, a posve siromašni za badava. Preko svojih sekcija Udruženje je osnovalo prodavaonice svih tehničkih potrepština, pisaćeg i risaćeg pribora, znatno jeftinijeg i uz mogućnost otplate. Sekcije za studente i profesore organizirale su razne izlete po zemlji i inozemstvu (Čehoslovačka, Francuska, Austrija, Njemačka, Italija). Nakon Drugog svjetskog rata ponovo se osjećao društveni zanos za izgradnju domovine. Drugi blok Tehničkog fakulteta dovršen je 1946. godine, ali je prepušten novoosnovanoj srednjotehničkoj školi (Savezna tehnička škola). Tada se ponovo postavljalo pitanje izgradnje novog Tehničkog fakulteta. Godine 1948. zalaganjem prof. Mohorovičića dobiveno je zemljište na Borongaju i arh. Denzler projektirao je paviljon za geodetski odjel, koji je izgrađen 1949. godine. Međutim prema novim urbanističkim zamislima Zagreb je trebao izgraditi Sveučilišni grad. Predviđena lokacija bila je na potezu od Sesveta do Dubrave. Od svega ostvareno je tek Studentsko naselje, ali se od ideje okupljanja svih fakulteta na jedinstvenom prostoru odustalo. Godine 1949. strojarski i elektro-tehnički odjeli Tehničkog fakulteta uselili su se u ispražnjenu zgradu Poljoprivredno-šumarskog fakulteta na Kazališnom trgu (Trg M. Tita) te u zgrade u Vukotinovićevoj i Gundulićevoj ulici. Godine 1954. pristupilo se nadogradnji zgrade Tehničkog fakulteta u Kačićevoj ulici 26. U dvorišne nadogradnje uselio se Zavod za fiziku, a u tavanski dio geodetski i arhitektonski odjeli. Iste godine pokrenuta je izgradnja novog objekta na jugozapadnoj strani fakultetskih objekata u Pierottijevoj ulici, u kojoj su otkupljeni vojni magazini. Izradba projekta povjerena je arhitektu Alfredu Albiniju, koji je bio među prvim studentima Tehničke visoke škole (diplomirao je na njoj 1923. godine) i suradnik njezinih profesora arhitekata Viktora Kovačića i Huge Erlicha. U razdoblju od 1950. do 1956. na Tehničkom fakultetu živo se raspravljalo o razrješenju nagomilanih problema. Bilo je sve očitije da Fakultet ne može opstati na ovaj način ako se želi osigurati razvoj svakoj pojedinoj grani tehničke struke. Za razrješenje krize postavljena su tri prijedloga: prvi bi sačuvao Fakultet u sklopu Sveučilišta, ali bi prenio nadležnosti Fakultetskog vijeća na Vijeća odjela. Druga varijanta rješenja predviđala je osnivanje Sveučilišta tehničkih nauka, u kojem bi odjeli postali fakulteti zajedničkog Sveučilišta. Treće rješenje predviđalo je podjelu Tehničkog fakulteta, odnosno osamostaljivanje strodnih odjela u samostalne fakultete u sklopu postojećeg Sveučilišta. Zadnja sjednica na Tehničkom fakultetu održana je 29.6.1956. godine, a od 1.7.1956. započeli su rad novi fakulteti: Arhitektonsko-građevinsko-geodetski, Strojarsko-brodograđevni, Elektrotehnički i Kemijsko-prehrambeno-rudarski fakultet. Godine 1962. saborskom odlukom prema Zakonu o visokoškolskim ustanovama osamostaljuju se Arhitektonski, Građevinski i Geodetski fakulteti i, konačno, 28.10.1964. Rudarsko-geološko-naftni fakultet odvojio se od Prehrambeno-kemijskog. Nakon pretvaranja Tehničkog fakulteta u niz samostalnih fakulteta, 1956. godine raspravlja se o ustrojavanju nove Visoke tehničke škole za pogonske inženjere, što je 1958. i ostvareno. Ona je privremeno smještena u paviljonskim zgradama bivšeg velesajma na Savskoj cesti 25. Godine 1961. Visoka tehnička škola uselila se u novu prostranu zgradu u tadašnjoj Ulici Đure Salaja br. 1 arhitekta Marijana Haberlea i Minke Jurković, urešenu zidnim slikama Ferdinanda Kulmera i Borisa Dogana.

Tada se u društvu živo raspravljalo o povezivanju stvarnih potreba sve veće proizvodnje i školovanja, pa je Viša tehnička škola povezana uz stipendije tvornice "Rade Končar". Tako ustrojena VTŠ "Rade Končar" dobila je pravo javnosti 11.11. 1963. godine. U tom razdoblju osnivaju se centri Strojarsko-brodograđevnog fakulteta za izvanredni studij u Splitu 1960. i Slavonskom Brodu 1962. godine Strojarsko-brodograđevni fakultet pružio je znatnu pomoć pri osnivanju Tehničkog fakulteta u Rijeci i Visoke tehničke škole kopnene vojske u Zagrebu. Vrlo brzo osnivanje Visoke tehničke škole i njezina ulaženja pod kapu Sveučilišta pokazalo se suvišnim dupliranjem stvari, pa je 1967. godine provedena integracija SBF-a i VTŠ-a te je nova ustanova dobila naziv Fakultet strojarstva i brodogradnje. Za izobrazbu specijaliziranih inženjera, kakve je trebala školovati Viša tehnička škola, uveden je Studij prvog stupnja i poslijediplomska specijalizacija. Tehnički muzej u Zagrebu Tehnička struka vrlo je brzo prepoznala revolucionarno i temeljno značenje tehnike u suvremenom društvu. Njezin se razvoj gotovo danonoćno mogao očitavati u znanstvenim dostignućima i predmetima-strojevima njezine praktične primjene. Strojevi su postali sredstvo demokratizacije i socijalizacije društva, ali i sredstvo moći. Znanost je potisnula filozofiju, a tehnička kultura postala je temeljna odrednica društva. Brzina kojom su se smjenjivali strojevi i naprave tražila je Muzej tehničkih predmeta i ustanovu koja će sustavno pratiti suvremeni tehnički razvoj. Nakon rasprava o otvaranju Trgovačkog muzeja u Zagrebu, koje su tekle od šezdesetih godina 19. stoljeća, konačno je 1901. Muzej dobio pristanak kr. ministra trgovine na potporu od 12000 K godišnje počevši od dana otvorenja ako se ustroji pod nazivom Trgovački i obrtni muzej zagrebačke trgovačko-obrtničke komore, piše Trgovački list br. 17 iz 1901. Osim redovitih izložbi, u muzeju bi se priređivale stručne izložbe u posebne trgovačko-obrtničke svrhe. Ali politički problem zaustavljao je otvorenje muzeja. Jer, stoji u tekstu, dobrovoljni prilozi bili su prikupljeni za gradnju Hrvatskog trgovačko-obrtnog muzeja i pitanje je hoće li darovatelji pristali na gradnju drukčije ustrojenog muzeja. Hrvatsko trgovački muzej "imao je služiti po svojoj osnovi hrvatskoj industriji i hrvatskom obrtu, da njima utre put u zemlji i izvan nje. Po odpisu ministrovu imao bi Trgovačko obrtni muzej zagrebačke trgovačko-obrtne komore služiti ugarskoj industriji i ugarskom obrtu. A kako je industrija u Magjarskoj makar da je slaba, ipak jača od naše, to biva jasno da bi našu malo po malo posvema istisnula iz našeg muzeja. Time bi se izjalovila glavna zadaća muzeja da bude promicateljem naše industrije i da bude pomoć našem obrtu, te bi s vremenom postao naš muzej podružnicom kr. ugarskog trgovačkog muzeja. A to nama nipošto ne može biti po ćudi, jer naša zadaća mora biti da dignemo naš obrt i našu industriju, a nipošto da širom otvorimo vrata stranoj utakmici."

Vijeće Tehničkog fakulteta u Zagrebu donijelo je 9.6.1931. na prijedlog asistenta Stjepana Szavitsa Nossana zaključak da se pristupi osnutku Tehničko-povijesnog arhiva. Organizacija ovog Arhiva povjerena je predlagaču. Godine 1942. ovaj je arhiv pretvoren u Muzej tehničkog fakulteta. Muzej je osnovan sa svrhom sabiranja i čuvanja građe iz povijesti tehničke djelatnosti, napose hrvatske. Zamišljen je da bi postao institucija za znanstveno istraživanje prošlosti tehničkih umijeća, s ciljem širenja spoznaje o razvitku inženjerskog umijeća, predavanjima, izložbama i suradnjom sa sličnim ustanovama u tuzemstvu i inozemstvu te da rezultate svoga rada objelodanjuje u stručnim publikacijama. Unatoč nedostatku novca i odgovarajućeg prostora, Muzej je donacijama prikupio osobito vrijednu građu. Tako je sabrana građa o gradnji prve hrvatske željeznice Zidani Most-Zagreb-Sisak, o gradnji željezničke pruge Karlovac-Rijeka, o gradnji riječke luke, o starim cestama, mostovima, vodograđevinama i slično. Značajan je i biografski arhiv Muzeja, u kojima su sačuvani dokumneti i podaci o životu i radu zaslužnih inženjera, koji bi bez ove arhive već odavno pali u zaborav. Dio te građe koristio se kao izvor podataka za Hrvatsku enciklopediju. U vrijeme kada se raspravljalo o osamostaljenju pojedinih tehničkih odjela u samostalne fakultete postavilo se pitanje Tehničkog muzeja. U prosincu 1954. godine Odbor grada Zagreba na prijedlog Savjeta za prosvjetu i kulturu donio je rješenje o osnutku Tehničkog muzeja. No proteklo je još četiri godine (1958.) do dodjeljivanja lokacije na Savskoj cesti 18, na prostoru nekadašnjeg Zagrebačkog zbora, odnosno Velesajma, koji se 1953. odselio preko Save. Drvena paviljonska zdanja, u koju se Muzej uselio, građena su za potrebe velesajma 1948. godine. Fundus Muzeja bio je formiran od bogatih zbirki Muzeja tehničkog fakulteta te sličnih zbirki Prirodoslovno-matematičkog fakulteta, Hrvatskog prirodoslovnog društva i drugih industrijskih poduzeća i privatnika koji su posjedovali i ustupili povijesnu građu ili zanimljive predmete Muzeju. Prvi odjeli novog Tehničkog muzeja bili su otvoreni za javnost 1963. godine. Novu zidanu zgradu na sjeverozapadnom dijelu prostora Muzej je dobio 1967. godine. Muzej se sastoji iz ovih odjela: Transformacije energije, Prometna sredstva, Vatrogastvo, Astronomija i astronautika s planetarijem, Rudarstvo-geologija-nafta s modelom rudnika u prirodnoj veličini, Osnove poljodjelstva i demonstracijski Kabinet Nikole Tesle. Jedna od najvažnijih zadaća Muzeja jest odgojno-obrazovni rad s učenicima i studentima te suradnja s fakultetima koji dio nastave obavljaju u prostorijama Muzeja. Fakultet strojarstva i brodogradnje dio svojih kolegija održava u Tehničkom muzeju. Knjižnica Tehničkog fakulteta Od prvih dana Tehničke visoke škole knjižnica i čitaonica bile su obavezni dio Zavoda. Svaki je zavod raspolagao svojom knjižnicom koja je bila pretplaćena na gotovo sve stručne časopise svih značajnih međunarodnih izdavača, što je veoma važno za struku u kojoj se svakodnevno zna više, a praktične inovacije potiskuju prethodne. Pokretač osnivanja Tehničke visoke škole u Zagrebu, Društvo inženjera i arhitekata, darovalo je 1919. godine čitavu svoju bogatu knjižnicu knjižnici škole, čime joj je postavljen temelj. Prvim knjižničarom imenovan je dr. Franjo Deak, koji je tu službu obavljao do 1924. godine. Privremeno 1924./1925. dužnost knjižničara obavljao je asistent dr. Vladimir Vranić, a od 1925.-1932. ing. Mijo Filipović. Od tada do 1943. godine nadstojnikom je bio prof. Juraj Božičević te dr. V. Nietsche. Godine 1934./1935. knjižnica postaje samostalan odjel Fakulteta. U prve 24 godine djelovanja knjižnica je pribrala darovima i kupnjom više od 10.000 primjeraka knjiga i časopisa koje bez iznimke obrađuju gradivo iz tehničkih znanosti. Knjige su se otkupljivale novcem iz državnog proračuna, koji se s vremenom povećavao. No knjižnica se bogatila i dobrotvorima koji su poklanjali knjige u korist budućih naraštaja inženjera. U Spomenici iz 1943. godine navedeni su dobrotovori koji su svoj prilog davali u knjigama, i to: prof. Pilar za života 80 knjiga, a ostavštinom još 756, ing. R. Eisenhuth 234 komada, August pl. Pisačić 230 knjiga, švicarski Zavod za ispitivanje materijala u Zźrichu 200, ostavština Janka Holjca 187 knjiga, Država Njemačka 165 knjiga, Francuski institut u Zagrebu 153, ostavština prof. Gabrića 134, ing. Karlo Ršmer 120, ing. A. Kostial 107, Z. Banjeglav 80, Sveučilišna knjižnica u Breslavi oko 130 doktorskih radnji i tako dalje. Popis je dugačak. Do rata, dok su časopisi redovito izlazili knjižnica je primala oko 100 godišnje, od kojih je plaćala 33, a druge je primala na dar.

Kad je Tehnički fakultet bio smješten u novu zgradu u Kačićevoj 26, knjižnica je dobila veliku čitaonicu za studente, u koju stane 110 osoba, prostor skladišta za knjige, malu čitaonicu za profesore, gdje su također smješteni časopisi, i sobu za knjižničara, sve u prizemlju zgrade. Bogata stručna literatura stranih tehničkih časopisa bila je od 1942. do 1952. godine, u uvjetima kada se nije moglo ozbiljno baviti izvornim znanstvenim radom (fundamentalnim, usmjerenim, istraživačko-razvojnim ili organizacijskim), jedini oblik praćenja suvremene znanosti ne samo studentima nego, dakako, i profesorima. Po uzoru na sovjetski referativni žurnal, pokrenut je na Tehničkom fakultetu "Zeleni bilten B" koji je donosio kratke prikaze članaka iz svjetske literature. Bilten je uređivao prof. Josip Mźller. Kako je plinska turbina tada bila u punom razvoju, u biltenu se moglo naći mnogo članaka s toga novog područja gradnje i upotrebe plinsko-turbinskih agregata. Godine 1950. Brodarski institut i Brodograđevni odjel pokrenuli su u Zagrebu domaći časopis "Brodogradnja", u kojem surađuju profesori Fakulteta, koa i u časopisu "Strojarstvo". Od 1956. godine vodi se posebna inventarna knjiga za časopise. Fond knjiga obuhvaćao je 1962. godine 30.000 svezaka. Prema međufakultetskom ugovoru iz 1963. godine u razdoblju od 1961-1965. izdvojilo se 12.520 svezaka za osamostaljenje knjižnica novoosnovanih fakulteta. Dio tih knjiga i časopisa činio je početni fond knjižnice Strojarsko-brodograđevnog fakulteta. Iako se poslovanje novoosnovanih knjižnica odvijalo samostalno ipak su još 1964. godine knjižničari radili u zajedničkim prostorijama knjižnice Arhiktetonskog, Građevinskog, i Geodetskog fakulteta. Knjižni fond Strojarsko-brodograđevnog fakulteta potpuno je izdvojen 1965.godine, a knjižnica je preseljena 20. srpnja 1966. u prizemlje zgrade u ulici Ivana Lučića 5. Novoizgrađena knjižnica obuhvaćala je studentsku i nastavničku čitaonicu i dva spremišta. Visoka tehnička škola osnovana 1958. godine imala je knjižnicu u sastavu Sveučilišta od 1961. godine pod imenom Visoka tehnička škola, a koju je od 1964. vodio Anton Eškinja koji je u knjižnici radio na radnom mjestu bibliotekara. Natom radnom mjestu radio je do udruživanja Visoke tehničke škole i Strojarsko-brodograđevnog fakulteta 1967. godine. Mladen Bošnjak upravljao je Knjižnicom od 1965. do 1972., a Kata Husnjak vodi knjižnicu od 1973. god. Knjižnica je u svibnju 1995. preseljena u novi prostor, u istoj zgradi. Obuhvaća čitaonice časopisa i referentne građe, te spremišta.

Kada je Knjižnica preseljena u novi prostor u njen fond uključen je fond knjižnice Zavoda za brodogradnju u kojoj je niz godina bio zaposlen knjižničar. Ukupni fond na Fakultetu strojarstva i brodogradnje do 1999. godine iznosi približno 83.000 knjiga i 18.200 svezaka časopisa, od toga 200 tekućih naslova. Sva građa nabavlja se kupnjom, darom i zamjenom. Darovatelji su nastavnici, studenti, nekadašnji studenti i ustanove (npr. Ministarstvo znanosti i tehnologije), razne udruge (SABRE, Anđeli čuvari). Udruge studenata tehničkog fakulteta U životu Tehničkog fakulteta, a napose u životu njegovih slušača, važnu je ulogu imalo Udruženje slušača, odnosno Logor, kako je udruženje preimenovano u vrijeme Nezavisne Države Hrvatske. Život studentske udruge započeo je zajedno s prvim djelovanjem Tehničke visoke škole, s kojom su studenti proživljavali sve lijepe i ružne trenutke. Od malog skupa oduševljenih osnivača razvilo se to društvo u čvrstu stručnu organizaciju s velikim brojem članova, razmjerno bogatim sredstvima, sa zadružnom prodavaonicom, velikim skladištem, knjižnicom, piše u Spomenici 1943. godine. Djelovanje koje se u prvim danima kretalo u uskim granicama samopomaganja zahvatilo je s vremenom ne samo stručno nego i društveno, uljudbeno i političko područje. Nastojanjima na tim područjima upravljalo je vrijeme, koje je u pojedinim razdobljima postavljalo zahtjeve čas za skladnom koordinacijom svih djelovanja, a čas za pojačanjem kojega od njih. Potreba za osnivanjem društva koje će okupiti prve slušače tehnike pokazala se najprije na stručnom području. Studentska tiskara skripata s vremenom je litografskim izdanjima dosegla sadržajem, prijelomom i vanjskim izgledom razinu stručnih knjiga. Stoga se Tiskara udruženja slušača Tehničkog fakulteta, odnosno njezini zaposlenici mogu smatrati izdavačkim pionirima stručne literature na hrvatskom jeziku. Godine 1926. osnovalo je Udruženje Fond za gradnju doma tehničara. Fond su popunjavali studenti redovitim prinosima prilikom upisa. Znatan korak naprijed u društvenom radu bio je učinjen osnivanjem Studentskog fonda Hrvatske akademske menze. Taj je fond preuzeo na sebe prehranu potrebitih studenata Hrvatskoga sveučilišta, ali i političkih stradalnika pripadnika drugih narodnih slojeva. Rad studenata ovdje je premašio društvenu skrb i poprimio je narodno političko obilježje. Najbolju svjedodžbu o tome izdale su same jugoslavenske vlasti redovitim progonima i neprilikama. Među pothvatima društvenog značaja treba istaknuti i osnivanje prodavaonice tehničkog pribora. Isprva je svaki odjel imao svoju prodavaonicu prigodnog pribora. Kasnije je osnovana središnja prodavaonica, koja je sjedinila rad svih odjelnih prodavaonica. Cijeli taj rad obavljali su dužnosnici dobrovoljno. Do godine 1929. politički život sveučilištaraca odvijao se u narodno-političkim studentskim društvima. Glavni nositelj političke borbe hrvatskih sveučilištaraca bilo je Hrvatsko akademsko političko društvo. Siječanjska diktatura 1929. ukinula je studentska politička društva. To je pooštrilo odnose među projugoslavenskim i hrvatskim studentima. Na izvanrednoj skupštini društva u veljači 1931., koja je održana u zgradi Hrvatskog sokola jer su redarstvenici spriječili održavanje na sveučilištu, iz društva su isključeni prosrpski članovi Jugoslavenske akademske čitaonice i kluba. Dne 2.12. 1931. osnovan je Klub tehničara po uzoru na Klub medicinara u kojem su bili zastupljeni studenti triju političkih opredjeljenja: nacionalisti, marksisti i pristaše Hrvatske seljačke stranke. Među studentima, kao i među službenim političarima, došlo je na žalost, do razdora. Krajem 1939. godine marksisti su preuzeli tri sekcije društva tehničara, osnovali posebno društvo rudara, dok su hrvatski nacionalisti pobijedili u dvije sekcije. Potkraj 1940. država progoni pojedine studente nacionaliste i odvodi ih u logore u Lepoglavu i Krušicu. Na skupštini održanoj 18. i 19.5.1940., a koja radi prema novoj Uredbi o udruženju studenata, na upravnim izborima većinu glasova dobivaju marksisti. U tom političkom razdoblju Udruženje slušača zapostavilo je ostale djelatnosti društva. Umjesto skripata, sada su se počeli izdavati politički časopisi "Novi student" i "Put u život". Godine 1941. slušači su mobilizacijom desetkovani, a mnogi postaju žrvama rata.